HRVATSKI POVIJESNI MUZEJ Matoševa 9
ZAGREB
Hrvatski povijesni muzej prikuplja, čuva i obrađuje muzejske predmete kojima, putem izložbi i kataloga, prezentira hrvatsku povijest i kulturu od 11. stoljeća do danas. Muzej je smješten u baroknoj gornjogradskoj palači, u Matoševoj ulici broj 9. Palaču je 1764. godine započeo graditi grof Sigismund Vojković (Vojkffy), a tijekom vremena vlasnici palače bile su i obitelji Oršić, Kulmer te Rauch, po imenima kojih je palača dobivala ime. Od 1931. godine Palača je bila prodana Gradu Zagrebu, a 1960-tih je zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac Palaču namijenio za muzej.
Uvjetovan izložbenim mogućnostima u Palači, Hrvatski povijesni muzej prezentira svoju građu na izložbama koje obrađuju razne teme iz hrvatske povijesti ili koje sustavno obrađuju i prikazuju građu pojedinih zbirki. U Muzeju je građa okupljena u 15 Zbirki: Zbirka kamenih spomenika, Zbirka slika, grafika i skulptura, Likovna zbirka 20. stoljeća, Sakralna zbirka, Zbirka predmeta iz svakodnevnog života, Zbirka varia, Zbirka zastava i odora, Zbirka odlikovanja i medalja, Zbirka heraldike i sfragistike, Zbirka hladnog oružja, Zbirka vatrenog oružja, Kartografska zbirka, Dokumentarne zbirke I. i II. te Zbirka fotografija, filmova i negativa.
Na osnovi novog ustrojstva muzeja u Hrvatskoj, Hrvatski povijesni muzej postavljen je za matični muzej povijesnim muzejima diljem Hrvatske. Kustosi – voditelji Zbirki Hrvatskog povijesnog muzeja – nastoje svoje iskustvo i znanje stečeno na obradi Zbirki, podijeliti s kolegama iz drugih srodnih muzeja, ali isto tako stoje na raspolaganju svim zainteresiranima odgovoriti na njihova pitanja i nadopuniti znanja, i čine na taj način svojevrsno središte razmjene i širenja podataka o hrvatskoj povijesti i kulturi, te muzeologiji.
|


Jatagan je vrsta orijentalnog noža s karakteristično istaknutim ušima na završecima drška, te s ravnim ili s dvosmjerno izvijenim sječivom. Sječivo je zaštićeno s više ili manje bogato ukrašenim koricama. Jatagan se nosio skoro vodoravno zataknut o široki pojas, poneki put sam, ili u paru, ili u kombinaciji s pištoljima. Jatagan je bio sastavni dio narodnog odijela stanovnika Balkana od sredine 18. do kraja 19. stoljeća.
Koliko je do sada poznato, jatagan su tijekom prve polovine 18. stoljeća počeli primjenjivati janjičari u središnjici Osmanskog Carstva, u Carigradu. Pretpostavljamo da se u to vrijeme jatagan opasivao kao dio janjičarskog ornata – kao znamenje časti i statusa – a ne kao bojno oružje. Modu nošenja jatagana prenosili su janjičari iz Carigrada u druge dijelove Carstva, u koje su bili poslani na službu.
Jatagan su osobito dobro prihvatili islamizirani stanovnici Balkana. Kao i neke druge dijelove muslimanskog odijela, prilagodili su ga i stopili sa svojom tradicijom te ga integrirali u svoj sustav označavanja dostojanstva, časti i muževnosti. Kršćansko stanovništvo je također prihvatilo te običaje, te je modu nošenja jatagana prenosilo na drugu stranu granice – u mletačku Dalmaciju i u austrijsku Vojnu krajinu. Ondje su jatagan, kao oružje koje su sami birali i nabavljali, nosili krajišnici raznih neregularnih skupina i četa. Opasivali su ga i serežani, osnovani krajem 18. stoljeća kao jedan vid krajinske milicije i kao carinici. Serežani su, naoružani jataganima, bojevali 1848. godine pod zapovjedništvom bana Josipa Jelačića u Beču.
U povijesnim izvorima i u narodnoj baštini ostalo je dvojako sjećanje na jatagane. S jedne strane ostale su zabilježene krvave pobjede izvojevane upravo zahvaljujući jataganu, potom opisi jataganom osakaćenih pobijeđenih vojnika te spomeni na jataganom odrubljene glave junaka. S druge strane jataganu su se pripisivala čudotvorna i iscjeliteljska svojstva. Već blizina jatagana uz rodilju, bolesno dijete ili ranjenog junaka olakšavala je njihove muke i pospješivala ozdravljenje.
Razni putopisci, koji su putovali hrvatskim krajevima od kraja 18. do pred kraj 19. stoljeća, zabilježili su likove mjesnog stanovništva Dalmacije i zaleđa, te kontinentalnih krajeva Vojne krajine, odjevene u njihova svečana narodna odijela i odore, te s oružjem koje je označavalo njihov status. Među pažljivo prikazanim oružjem, s osobitom su pažnjom crtani i slikani jatagani zataknuti o pojas. Putem tih prikaza vidimo da se takav način odijevanja, oblikovan u vremenu osmanske vladavine, duboko urezao u narodnu tradiciju i baštinu, te je kao simbol entiteta ostao zabilježen u alkarskoj priredbi do današnjih dana.
Tradicija opasivanja jatagana zadržala se do danas u odorama sudionika viteških natjecanja u gađanju kopljem u obješeni kolut – u alku (ili po turskom u halku). Ta su natjecanja bila popularna i raširena u gradovima duž jadranske obale od Dubrovnika do Zadra te u istarskim gradovima Barbanu, Piranu i Kopru, kao i diljem Europe, osobito mediteranske, od 15. do 19. stoljeća. Održavanje tog natjecanja obvezatno je bilo vezano uz proslavu nekog blagdana ili uz obilježavanje sjećanja na neki znameniti događaj. Alkarska natjecanja održavala su se i na području današnjeg Zagreba (spomenuto 1650. godine). U Splitu, Šibeniku i Skradinu alkarsko nadmetanje trčalo se pješice, a u Zadru, Makarskoj, Imotskome i Sinju alka je bila konjanička. Dok su u većini gradova alkarska natjecanja prestala tijekom prvih desetljeća 19. stoljeća, Sinjska alka održava se i danas – u spomen na oslobođenje Sinja i njegovu uspješnu obranu od posljednje turske opsade 1715. godine.
Karakteristično je da svi sudionici alkarskog nadmetanja nastupaju odjeveni u svoja svečana i bogato urešena narodna odijela. Sami trkači – alkari – naoružani su kopljem i opasani sabljom ukrašenom srebrom. Njihova pratnja – momci, buzdovandžije i štitonoša – također u svečanim narodnim odijelima s crvenim kapama na glavama, urešeni su kuburama i jataganima, zataknutim o pojas pripašnjaču, te puškom o ramenu.
Držak jatagana izrađen je od koštanih, metalnih ili drvenih obloga, koje u gornjem dijelu završavaju karakterističnim ušima, a koja podsjećaju na leptirova krila. Ako su obloge bile izrađene od svijetle goveđe butne kosti ili bjelokosti, jatagan se nazivao bjelosapac, a ako su bile izrađene od tamne bivolje rožine ili drva, nazivao se crnosapac ili mrki jatagan. Koštane i rožnate obloge drška rezbarene su tako da završavaju ili glatko ili valovito. Samo rijetki primjerci imaju površinu obloga ukrašenu intarzijom čavlićima i mjedenom žicom. Metalne obloge drška izrađene su od srebra ili mjedi. Površina obloga okovanih u srebro bogato je i u potpunosti prekrivena ukrasima izvedenim tehnikom filigrana, niella, gravurom, aplikacijama limenih pločica te kloazoniranim zrnima koralja, poludragog kamenja i staklene paste. Mjedene obloge drška jatagana izlivene su s bogatom vegetabilnom ornamentikom. Obloge drška spaja limena traka – hašerma, također bogato ukrašena ili iskucanim vitičastim uzorkom, ili filigranom, niellom, gravurom i kloazoniranim zrnima. Obloge drška i limena spojnica utaknute su u donji prsten drška, koji se vizualno, a često i fizički nastavlja u metalni listoliki okov gornjeg dijela sječiva – parazvanu. Ukrasi na prstenu i parazvani odgovaraju ukrasima na spojnici – hašermi. Ako je jatagan opremljen metalnim koricama, ukrasi s drška ponovljeni su i multiplicirani na površini korica.
Sječivo jatagana – duljine oko 50 do 60 cm – može biti ili dvosmjerno zakrivljeno ili ravno. Jatagan sa zakrivljenim sječivom nazivao se krivac, a onaj s ravnim pravac. Zakrivljeno sječivo izvija se, gledano od drška, konkavno, u donjoj trećini se proširuje, a prema vršku je konveksno izvijeno. I ravna i zakrivljena sječiva kvalitetno su izrađena, sa snažnim hrptom i s jednim ili dva žlijeba uz hrbat. Na većini sječiva nalaze se gravirani ili mjedenom, zlatnom, srebrnom ili kositrenom žicom tauširani vegetabilni ukrasi i kaligrafski pisani arabički natpisi. Arabički natpis većinom sadrži ime majstora koji je jatagan izradio, ime vlasnika i naručitelja, godinu izrade (po Hidžri – po muslimanskom računanju vremena), te neko geslo ili izreku iz muslimanske tradicije, kojim se utječe pod Božju zaštitu i koja od posjednika jatagana treba, kao amajlija, otkloniti svaku pogibelj. Prozračni ukrasi vitica, trolista i drugih florealnih motiva skladno se isprepliću s arabičkim natpisom, dajući sječivu lagan i elegantan izgled.
Izbor materijala od kojih je jatagan izrađen, te sklad i vrsta ukrasa na jataganima nisu slučajni i ne bismo ih smjeli smatrati isključivo dekorativnim elementima. U duhu islamske umjetnosti, svaki upotrijebljeni detalj nositelj je određene simbolike i ima osobito značenje. Na primjer, kost na oblogama drška upućuje na srž i bit svakog bića, a upotreba svijetlih kovina i legura (srebro i kositar) simbolizira čistoću. Zrna koralja na dršku jatagana imaju apotropejsku ulogu očuvanja zdravlja i neozlijeđenosti nositelja oružja. Poludrago kamenje svako za sebe ima svoje čarobne moći, no već je sam „Muhamed dragi kamen među kamenjem“, pa njihova primjena osigurava posebnu Prorokovu zaštitu. Magični simboli Salomonovog pečata i Sunca imaju dubok religiozni smisao prožimanja božanskog i zemaljskog svijeta. Florealni elementi, npr. češeri, čempresi, tulipani, karanfili, palmine grančice, te polumjeseci i zvijezde znakovi su koji veličaju Alaha ili su sinonimi i simboli njegove moći, te upućuju na vječnost zagrobnog života. Svrha im je davanje osobite snage nožu i njegovom posjedniku, koji, uzdajući se u Boga i svoju oštricu, uživa kroz prisutnost tih simbola posebnu Božju zaštitu.
Imena majstora i vlasnika jatagana isključivo su muslimanska, a uz neka su navedeni i njihovi vojnički činovi ili esnafske (cehovske) titule. Iako nam nedostaje još mnogo podataka o procesu proizvodnje i plasmana jatagana, izvjesno je da su jatagane izrađivali vrsni majstori. Daljnja istraživanja na sačuvanim zbirkama jatagana u nekadašnjim osmanskim središtima obrta i trgovine na Balkanu doprinijet će da na osnovi stila i načina izrade možemo odrediti kojoj obrtničkoj radionici pripada određeni jatagan.
Dora Bošković, muzejski savjetnik
|